morsky blog

.....kobni je dan u povijesti mog grada Zadra. Jedan od mnogih, ali ovaj je bio najteži. A dan se produžio u godinu...

O tom danu slušala sam priču mog susjeda, starog "Zaratina", kako ih mi zovemo. Pričao mi ju je tihim glasom, nekako prigušenim, punim emocija, na rubu suza. Sjedili smo na dnu stubišta naše zgrade, na stepenicama prema podrumu, kamo smo se bili sklonili u strahu od granata koje su ispaljivali pijani četnici iz okolnih sela. Bio je isti taj dan, 28. studenog, godine 1991, ili bar blizu tog datuma, ne sjećam se više, ali u njemu je pobudilo uspomene. Bolne i strašne.
Htio mi je dočarati taj "strašni čas" kada su saveznički zrakoplovi prosuli na tisuće bombi po užem području grada i kada je u 15-ak minuta stradalo oko 1000 ljudi. Ako ne i više. A tisuću ljudi u onda malom gradu bila je stravična brojka.



Mrtvih je bilo posvuda, dijelova tijela čak i po stablima.
Kad su se preživjeli malo sabrali, pokupili su svoje mrtve i "izložili" ih u mrtvačnici da ih rodbina identificira.
"To je bilo najstrašnije" priča meni šjor Ive "jer svatko je svakog poznavao. Prolaziš između tih osakaćenih leševa i prepoznaješ ih, jednog po jednog. Ovog sam poznavao, ovog još bolje, ovo mi je prijatelj, ovo rođak, ovo brat..." Horror.

Bombardiranje, čiji uzrok nikad nije do kraja rasvjetljen, užasno zasipanje razornim bombama, trajalo je sve do kraja 1944. godine.

Nakon toga moj jadni napaćeni grad izgledao je ovako:



Ustvari, grada više nije ni bilo.
Razaranja su se mogla usporediti jedino s unišenim Amsterdamom, Varšavom, kasnije Dresdenom i nažalost, 50 godina kasnije, s Vukovarom.

I nije pretjerano reći da je Zadar grad-Feniks, jer se uzdigao doslovno iz pepela.