morsky blog

utorak, 28.05.2013.

apsurdistan

Idem probati staviti na papir neke svoje nedomice, ne bi li mi stvari postale bjelodanije, jer nekako ne mogu vjerovati svemu ovome što moje oči vide…
Neću sad previše u širinu, ruke bi mi otpale od kljucanja po tipkovnici, malo ću se zadržati na najnovijem skandalu.

Agresivna manjina od 550-600 tisuća Hrvata, pardon, hrvatskih građana, zlostavlja naprednu većinu od 500-njak ljudi (toliko ih je jučer marširalo, jer oni ne protestiraju oni – marširaju).
Ali uopće ne želim sada spominjati svjetonazorski sraz tih dviju skupina, velike manjine i male većine. Tu se više uopće više ne radi o pravima ove ili one grupa na konzumaciju nekih demokratskih prava. Tu se sada radi o načinu (ne)funkcioniranja jedne države.
Dakle.
Agresivna manjina poslužila se svojim deklariranim demokratskim pravom i skupila najprije 370.000 potpisa, što je iznosilo 10% stanovnika s glasačkim pravom po popisu glasača koji je nedavno pročešljala recentno vladajuća stranka, ona ista koja je OBEĆALA da će mijenjati apsurdan Zakon o referendumu, jer je vrlo teško, skoro pa nemoguće skupiti toliko potpisa u propisanih 15 dana. Što je vidljivo iz dosadnjašnjih referenduma. Dvadesettri godine – dva referenduma, oba raspisala državna uprava.
Ne samo da ta ista vlast nije mrdnula prstom da taj Zakon promijeni, a ja se pitam koji su to komplicirani postupci potrebni da bi se jedan loš zakon bacio u smeće, i koji nadljudski napori osim podizanja ruku ili pločica s natpisom u uvaženoj ustanovi Hrvatskom Saboru, ne samo da ga nije promijenila, nego se sada, nakon što su udovoljeni uvjeti po postojećem zakonu a po "novom" biračkom spisku, u saborskom hodniku pred tv-kamerama, vjerojatno u blizini zastupničkog wc-a, ukazuje nekakakav lik koji se odaziva na ime Peđa Grbin, i mrtav-hladan izjavljuje da je to nedovoljan broj potpisa jer glasača u Hrvatskoj (koja je, po zadnjem, nikad kompletno objelodanjenom, popisu stanovništva, još jedna neobjašnjiva pojava u Apsurdistanu, domovina 4,1 plus nešto sitno stanovništva, uključujući dakako i nejačad) ima 4,5 milijuna.
Aj dobro.
Skupili 500.000 tisuća. I nešto sitno više.
Isti lik zauzima svoje mjesto u hodniku, valjda je stalno na putu iz sabornice prema „onom mistu“, i jednakim kompetentnim i odlučnim tonom izjavljuje da referendumska odluka nije obvezujuća za Hrvatski Sabor.
Niti je Hrvatski, a niti je Sabor, čini se meni.
I onda se sjate svi stručnjaci za Ustavno pravo i upinju se objasniti ono što je i zadnjem magarcu jasno: da ono što „narod“ odluči na referendumu automatski ulazi u Ustav. Ono što odluči – dakle, bilo što. Bilo to nekom glupo i nepotrebno, zatucano ili nazadno.
Za to shvatiti dovoljno je samo poznavanje 30 slova latiničnog pisma, vještine zvane čitanje. Ono što većina nas svlada do sedme godine života, ili najkasnije da završetka prve školske godine u životu. Vještina koja ne zahtijeva neki visoki kvocijent inteligencije niti posebne tjelesne vještine. Svaka seoska učiteljica sve svoje ispodprosječne, prosječne i natprosječne male đake uspješno poduči sricanju slova.
('Na referendumu se odlučuje većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj. Odluka donešena na referendumu obvezatna je.', stoji u članku 86. Ustava.)

Ali razumijevanje teksta je ipak malo zahtjevnija vještina, izgleda.

I za to treba organizirati okrugle stolove i panel-rasprave, javne tribine i nulte točke u javnoj (televizijskoj) kući?

- 11:53 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 03.05.2013.

istočna južnjačka utjeha







"Malo stariji" blogeri sjetit će se kultnog filma Waltera Hilla iz 1981. godine koji je mene onda podsjetio na raniji 'Deliverance' ("Oslobađanje") Johna Boormana iz 1972., a kasnije je na njega podsjećao "Predator" Johna McTiernana.

Kao i u spomenutim primjerima i ovdje imamo skupinu ljudi koja se našla na neprijateljski raspoloženom teritoriju u borbi za opstanak. To su pripadnici Nacionalne garde koji, ne znajući što ih čeka, odlaze na vojnu vježbu u izolirana bespuća močvarne Lousiane. Nakon što se posluže kanuima koje su tamo pronašli suočavaju se sa gnjevom Cajuna, urođenika koji će im priuštiti i više nego realističnu vježbu, točnije pravi rat.
















Iako sam ih očekivala, nisam našla ni Cajune ni aliene ni zlokobne krezube domoroce, ni bradate spodobe, nego ljubazne baranjske renđere. Zgodne dečke.
Da bismo doživjeli "Južnjačku utjehu" uživo zakasnili smo dvadesetak godina.

Nema ni krokodila, iako sam ja svako malo vidila jednog. Ispostavilo se da su to samo suhe grane. Tako kažu ...
Jedini predatori su komarci. 28 vrsta.

Oznake: park prirode kopački rit

- 08:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 23.04.2013.

plemenita vještina

Stvarno je postalo jako naporno bit dežurni grintavac. Mislin, čin ideš zinit o bilo čemu, moraš grintat. Ne moš ni teleskopon ni mikroskopon nać nešto u ovoj državi da bi reka: e pa, ma koliko mi bilo teško, jer san grintalo po zanimanju, ovo moran pofalit.

Evo naprimjer.
Listaš novine, vrtiš pomalo list po list, čitaš nadnaslove, šta ideš dalje prolaziš pomalo iz kategorije "zlo" u kategoriju "gore", pa sve tako dalje i onda odjedamput ukibiš jednu vijest koja se ne uklapa. Članak o državnom školskom natjecanju. Falatibože, pomisliš, napokon malo svitla u tami, napokon malo pameti u moru gluparija, napokon malo mladosti, malo mladenačke energije na velikon, nepreglednom odjelu gerijatrije di caruju onaj vražji njemac alchajmer i obična, vulgaris domestikus senilnost, napokon malo zemlje znanja na kontinentu gluposti.
Je, božjumater. Nema toga u ovoj našoj zemlji, lipoj al sirotoj. Sirotoj i siromašnoj najviše duhom i dušom. (Praznina u takujinima, materjalna mižerija tek je puka posljedica praznine u našim srcima. Zalutali smo u pustinju jer nam se pokvarila busola duše.)
Malo san zapilala.
Nego. Htjedoh reći.
Nema šanse da se održi neko natjecanje u ovoj zemlji rvackoj da nema pizdarija. Bilo kakvo natjecanje, pa niti ono školsko, di šaljemo dicu kojoj smo utuvili u glavice da se učenje, rad, trud i posljedično znanje uvik isplati. Ae, ima nas još koji svjesno lažemo svojoj dici. Samo tako, gledajući ih u oči. Jer smo prevelike kukavice da pošteno kažemo kako stvari stoje. Čekamo da sami vide.

Neman više dice koja hodaju po natjecanjima, osta mi je ovaj jedan koji bi se moga natjecati jedino da bude organizirano prvenstvo u odmaranju od nadljudskih napora kojima je izložen u školskoj klupi, ali u vrime školovanja mog, sada velikog, a nekad malog lumena, tj. lumenice, nekako san se navikla pratiti vijesti o nadmetanjima u znanju tih naših malih pametnjakovića. Mislila san da je to još jedina oaza u kojoj um caruje. Di vladaju fer-plej uvjeti.
Koje li naivnosti!

I dalje pilan. Nikako na meritum doći.
Bilo natjecanje iz povijesti u Lovranu.
Pitalo ih da poredaju kronološki ratove. Indijsko-pakistanski, korejski i alžirski. Ha, ma bonbon od pitanja.
Jedna mala pametnica Karla iz OŠ Stronožac točno napisala da je prvo bija onaj indijsko-pakistanski, od 1947. do 1949.
Netočno, kaže komisija. Ne-toč-no! Nema bodova.
Profesor-mentor pozvizdija, a kako i ne bi kad ju je on naučija, puka mu film, vika, žalija se, da u novine. Pa su zbunjeni novinari, koji nemaju blagog pojma, ka ni ja, kad su bili ti ratovi, u školi smo sidili na ušima, pitali glavnog lika u Državnom povjerenstvu da in da točne podatke. Da otkače upornog profesora povijesti.

Pa kaže tako uvaženi doktor scijencije Željko Holjevac: "Što se tiče pitanja o Indijsko-pakistanskom ratu, TOČNO je da je prvi od tih ratova bio od 1947. do 1949, drugi 1965/66., a treći 1971. godine. No budući da se djeci u udžbenicima nalazi samo sukob iz 1965/66. godine, to smo uzeli kao relevantno." Kaže lik i ostade živ.
Ma, matereti! Relevantno! Nije bitno dakle kako i kada se neki povijesni događaj odvijao nego je bitno što stave ili preskoče staviti u udžbenik mudri sastavljači tih skupih umotvorina koje su toliko "relevantne" da ih se baci u škovace svakih par godina, pa jovonanovo kupi-baci nove.
Bemti relevantno! Je li neko postane doktor nauka da mu bude relevantno išta osim istine, a ako čemu možemo utvrditi stopostotnu istinitost onda je to valjda ono što se dogodilo u prošlosti. I šta ne moš prominit da pozoveš sve svece i sve hrvacke najmudrije sastavljače školskih udžbenika upomoć.
Moga je meni matičar napisat u knjigu rođenih i 1980., to isto ne bi prominilo povijesnu činjenicu da san se rodila neke druge, malo ranije godine.

Pa sad vi meni recite da je to fer-plej.
Recite mi da nije poštenija poštena makljaža.



"Priko iljadu ljudi oko ringa dvorane u Višnjiku diglo se na noge i urlalo u jedan glas. Luđačka energija išla je zrakon, i nosila Bepa Filipija, boksačkog junaka zadarske Zlatne rukavice. Nasrća je, mava krošeima, pokušava pogodit protivnika Marka Čalića u jetru, ubost ga direkton.

Marko, višestruki prvak Hrvatske, vješto je izmica, trudija se održat distancu, ali nije uvik uspijeva. Povremeno bi priko rukavica prasnija oni težak zvuk udarca u glavu, povremeno bi se presavija, jer bi ga Filipi pogodija u pleksus.

Ali onda bi se izmaka korak-dva, potega onako izdaleka, i pras – pogodija Filipija koji bi samo stresa glavon i nastavija fanatično jurišat.

I tako tri runde, devet minuti. Za nas u publici vrime je proteklo za čas, za njih u ringu to je vjerojatno bila vječnost.
Da se razumimo, nisan navija ni za koga. Drag mi je Filipi, drag mi je Čalić. Ovako sa strane, učinilo mi se da je Čalić glat dobija prvu rundu, da je i u drugoj ima malu prednost, a da je treću Filipi bija bolji.

Marko Čalić je, naime, sredinon treće runde izvrnija nogu, i kad je to Bepo osjetija, navalija je punon snagon.
Borba je završila, publika se nadala, skandirala “Be-po, Be-po!”, ali sudac je diga ruku Čaliću. Sad, moglo je bit i drukčije, da su digli ruku Bepu opet se niko ne bi moga previše bunit, na kraju krajeva bila je rič o domaćen zadarskon ringu. Ali ovo je ipak bilo poštenije.
...."

(Slobodna Dalmacija, Robert Pauletić)



Eto, nisu svi bili naivni ka ja. Poslali lipo dicu u ring da daju i primaju udarce u fer-pleju.
Je, dobije naš Bepo svako malo po tamburi. Ali bogemi, ne štedi ni on protivnike. Ko je jači, taj kvači, bez velike filozofije.
Kad izgubiš od najboljeg u Hrvatskoj, dobiješ srebro. Pošteno.

A moja studentica Bepina i mala Karla iz prve priče dobiju po kapi u prvoj rundi, odlukom slipog suca, navodno kompetentnog i "relevantnog", od lošijeg protivnika.

Ja mislila da je učenje najbolji sport, a znanje lopta koja sigurno ulazi u gol.
Mislila i profulala ceo fudbal.


Ma cili ovaj post je ustvari prevara.
Priznajem, samo san se tila pofalit s jednim dobrim sportašem. Pa makar se bavio i boksom, sportom kojeg san se uvik pomalo bojala i zazirala od njega. Dok nisan vidila kakvo se nasilje demonstrira u nekim drugim, navodno, nenasilnim sportovima, i kakve ozljede trpe neki drugi sportaši.
Kad se sve zbroji i oduzme, pogleda stvari iz drugog kantuna, izraz "plemeniti sport" postaje manje apsurdan nego što san mislila.

Bravo Bepo!
Bravo i za ostale dvije trećine boksačke braće, bravo za svih šest dugootočkih rukavica!

Tri brata - šest rukavica




- 15:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 19.04.2013.

moji antidepresivi





Kad san predugo izložena pretjeranoj radijaciji mozga jer ne nosin zaštitnu kacigu (jer je još nisu izmislili) dok gledan informativni program, čitam novine i portale, jednom riči dok gledan ovaj život koji se oko mene odvija, svako malo osjetin da je onaj gajgerov brojač podivlja. Kucka ka munjen i kaže: makni se, opasno!

Pa se maknen od zagađenja.
Uzmen antidepresiv.

Pa od ovoga:



napravin ovo:



Ako je malo rada i prolivenog znoja dobro za zakržljalo tilo i neaktivne mišiće, onda je pogled na malo reda koji nastaje iz nereda lik za dušu.









- 13:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 29.03.2013.

no-name city

Hrvatska nema zaštićenih brendova. Osim poslovične hrvacke šutnje, guski koje bauljaju po magli, a čini mi se da smo na dobrom putu da zaštitimo i "hrvacku glupost" ka originalni trade-mark.
Nismo propustili zaštiti samo prošek, o čemu sad turbe svi mediji, ne bi da su nam oduzeli pravo na kupovinu oružja za obranu golog života. Za pravo reći, sami smo si krivi što nismo izmislili originalno ime za svoj originalni proizvod, nego pokupili gotovo ime mrskog talijanskog okupatora. Uvik smo bili ljenčine. Teško je bilo sisti, mućnuti glavom i izmisliti lipo hrvacko ime za desertno vino, ne, lakše je uzeti gotovo, nema veze što su to dvi različite stvari, pardon, vina. Mene baš i ne brine kako se zove, bitno je da je u čaši. Prošek ili prosecco.
Ista je stvar bila s parmezanom i kranjskom kobasicom. Proizvodi se u Varaždinu ili Koprivnici ili Karlovcu, a zove se po Parmi ili Kranju. Stvarno malo blesavo.
Krađa, pa makar i imena, nikad se ne isplati. Talijani ili Slovenci dođu po svoje, kad-tad. Zalete se i po naše, jebiga, di neće po svoje.
Lako meni za to.
Ima i gorih stvari.
Pročulo se da su naši slavni pregovarači potpisali još kojekakvih nebuloza. Jebatga, dalo in da potpišu nekakve hijeroglife, nisu ljudi imali pojma što znači, ali dobroćudni i prostodušni kakvi već jesu, povirovali da je sve u dobroj vjeri.
"Samo ti kume potpiši na ovu doli crtu, štaš se mučit sad čitat ta sitna engleska slova."
Ka i kredit u švicarcima.
Potpišeš da ćeš vratit četverostruko. I ostat bez gaća. I kad banka dođe po svoje ne pali ono "nisan zna!". Tribalo je pročitat i sitna slova.
Ali jebiga, ko može uvik nosit mikroskop sa sobom.

Ko to more znat što su sve te naše mudre šiljate glavice ispotpisivale.
Ali, ka i uvik, sve se tajne jednom razotkriju.
Fejsbukom su se munjevitom brzinom proširile senzacionalne vijesti.
Dalmacija ostala u šoku!

Izgleda da ćemo s prvin jutarnjim zrakama sunca prvog srpanjskog dana otkriti da smo priko noći ostali bez samih sebe.
Mi u Zadru probudićemo se u bezimenom gradu.



Nije bilo dosta da nam je zapritila klatastrofa globalnih razmjera da će nam gradska svetinja KK Zadar ostat bez imena i nazvat se po imenu možebitnog sponzora, pa se zvat, recimo, nedajbože, Toi Toi sanitarni sustavi, nego nam sad zapivali da se sam grad više ne može zvat Zadar! Može Ardaz, ma može i Benkovac 2, može kako god, ali ne može Zadar.
Jer ime previše podsjeća na poznatu robnu marku Zara, koja je, jebiga, to ime zaštitila na trgovačkom sudu u Zaragozi ili, ko će ga znati, Alhambri.
A ta institucija, trgovački sud, nije bila poznata u vrime nastanka grada Zadra (eto, još ga par miseci možemo tako zvati) prije jedno tri iljade godina kad su po njemu šetali neki tamo primitivni Liburni.
Nikome od njih nije sinulo da bi tribalo registrirati i zaštiti ime svog rodnog naselja.
I gle sad ti problema.
A ne moš se nazvat Grad. To ime odavno je rezervirano za onaj najjužniji. Grad. Gospari bi pozvizdili da im se oduzme grad s velikin slovon.
U registru imena gradova nema više slobodnih mista. Sve razgrabljeno ka alva.
I štaš sad? Šuti i trpi bezimenost.

A nije ni Splićanima lako, bogami.
Oni će se probuditi bez banana-splita. Nema više siist na rivu, naručit kavicu i izist uz nju popularnu slasticu banana-split. Moš uzet pririzanu jabuku, krušku, četrun, moš dodat i sladoleda i šlaga, ali banane više nema. Čujem da će i majmunima u marijanskom ZOO-u minjat meni.



Ali, briiga mene šta Splićani ne smiju ist banane ili šta će moji sugrađani bauljati po svitu bez oznake geografskog porijekla i šta će jadni kad ih neko pita odakle su bespomoćno slegnuti ramenima i tiho promrljati: I'm from no-name city.
Brigame, ja nigdi ne iden pa se neću ni sramotit. Crveniću se u svoja četri zida.
Ako me neko i pita odakle san, iman ja i rezervnu zavičajnu varijantu.
Ma je klinac! Ime mog rodnog škoja iskoristili su već Amerikanci. Nema veze šta se njihov naselija jedno pet iljada godina posli mog, oni su veći, jači i njihov je duži. Otok.

Sve to mogu nekako pribolit i progucat gorku pilulu gubitka identiteta. Pogotovo uz čašicu originalnog dalmatinskog prošeka i feticu pršuta. Ilitiga prosecca i prosciuta, ko šljivi Talijane.

Drugo me muči.
Šta će Šibenčani tog blaženog prvog srpnja imati dvostruki razlog za slavlje. Em su ušli u superdržavu u kojoj teču med i mliko, em su se Zadrani i Splićani našli u problemima.
A oni se lipo u sredini smiju.
Kod njih sve originalno. Oš Šibenik, oš Drniš, oš Gaćeleze. Sve zaštićena imena, dijakritičkih znakova ka u priči. Niko in ništa ne može. Najjači su.





Nego, dragi blogeri, sritan vama USKRS, budite zdravi i veseli, za sve drugo ćemo lako.

- 12:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #