morsky blog

Završen je natječaj za idejni projekt spomenika tragično poginulim vatrogascima na otoku Kornatu.
Prvonagrađeni rad je onaj arhitekta Nikole Bašića.



- Najčešće se ne zna da kornatski prostor nije prirodni, nego antropološki oblikovan prostor. Kornatski katastar je impresivnih razmjera i na prvi pogled zagonetne svrhovitosti. Doima se kao autentični land-art, ali je ta kornatska suhozidna mreža zapravo monumentalna metafora ljudskog truda, trpljenja i žrtve, ali nadasve neuništive nade, rekao je na početku razgovora Nikola Bašić.

Objašnjavajući samu spomeničku izvedbu, Bašić kaže da bi se na samom mjestu nesreće ugradili suhozidni križevi za šestoricu poginulih vatrogasaca. Točka križišta postavila bi se u dokumentirane koordinate. Znak križa za petoricu vatrogasaca koji su poginuli izvan mjesta nesreće postavio bi se, za razliku od sporadičnog položaja prethodnih, u pravilnu geometrijsku formaciju na sjeveroistočni dio lokaliteta. Križem izvan ove formacije bit će naznačeno mjesto na kojem je zatečen šesti vatrogasac koji je preminuo izvan mjesta nesreće. Tako postavljena spomenička intervencija u prostoru, zapravo je oblikovana kompozicija križnog puta. Križevi megalitskih dimenzija povezuju sva raspršena mjesta stradavanja u memorijalni prostor, svojevrsnu kornatsku nekropolu.

- Kornatska tragedija proizvela je u hrvatskom društvu nezapamćenu socijalnu traumu izazvanu osjećajem nemoći pred nedokučivom i mističnom snagom nepoznatog. Zato držim da je značajno što ovaj spomenički koncept omogućuje široku sudioništvo u njegovoj realizaciji. Pod tim ne podrazumijevamo financijsku pomoć, donacije ili priloge. Radi se o fizičkom obliku sudjelovanja u građenju ukriženih zidova u kojem mogu sudjelovati brojni subjekti, od pojedinaca do grupa, uključujući vatrogasna društva. Time se ostvaruje još jedan cilj, a taj dolazi iz područja zaštite. Nacionalni parkovi, kao što su Kornati, imaju i edukativnu zadaću. Jedna od njih je i čuvanje od zaborava izumirućih zanata, vještina. U ovom slučaju oni su vezani za umijeće građenja kamenih suhozida koji su velikim dijelom urušeni i zapušteni. Pod vodstvom odabrane grupe domicilnih znalaca, svi oni koji žele izraziti pijetet prema vatrogascima mučenicima, sudioništvom u podizanju njihova spomena, promiču se istodobno u brižne čuvare baštine, rekao nam je o svom spomeniku poginulim kornatskim vatrogascima Nikola Bašić.
(Večernji list)



Sinoć je prikazan prilog o ovom natječaju u Pola ure kulture. Kamera je proletila i kroz druge radove, među kojima je bio jedan zaista šokantan. Morbidni uradak prikazuje naturalistički pougljenena tijela razbacana po kamenjaru. Prestrašno! (Čak i za MSU.)
Jutros sam malo surfala i vidim da su komentari na Bašićev rad uglavnom negativni. Nekima smetaju križevi, jer su, kao, jednoznačni u smislu religije. Valjda je trebalo ubaciti i polumjesec i Davidovu zvijezdu, u duhu ekumenizma i trendu tolerancije, da bi "ljudi bez predrasuda", drugim rječima, licemjeri svih boja, bili zadovoljni.
Križ je univerzalni simbol patnje epskih razmjera, a suhozid autohtoni, tradicijski prikaz ljudske muke i teškog truda da bi se živjelo i umiralo na surovom kamenjaru. Bašićev spomenik, prema tome, poštujući univerzalnost i specifičnost, pogađa bit i bitak.
To što Bašić vuče svoje porjeklo iz Murtera, otoka s najjačim i najbliskijim vezama s Arhipelagom, nije naravno, slučajnost. Ne kažem da neki drugi umjetnik, bez takve predispozicije "krvi i tla", nije mogao s jednakom senzibilnošću izraziti tu svojevrsnu dalmatinsku Pietu, ali Bašiću je to utoliko lakše što može preskočiti fazu upoznavanja s terenom i njegovim konotacijama,
To je moje mišljenje.
A zanimaju me i druga, naravno.

Drugo je pitanje - trebaju li nam uopće ikakvi spomenici ili bi najbolji spomenik bio - ISTINA? Pa, ma kakva ona bila.

Ne znam...
Prethodni komentari na MSU nisu baš najpovoljniji. Po muzej. A posljedično ni po moje fotografije. A radovala sam se ko malo dite....
Ne znam. Možda ja nisam objektivna. Meni je baš kul.
Ne ulazeći u umjetničku vrijednost pojedinih eksponata, moj dojam najnovijeg hrvatskog muzeja je više nego pozitivan. Znatno više.
Ali ja fakat nisam mjerilo. Ja bi muzeje i galerije u svako selo.

Do tada, uživajmo u ovima koje imamo.
Ako ne kad se sami sjetimo, ničim izazvani, onda barem jednom godišnje. U Noći muzeja.



















(Htjela sam naknadno napisati legende ispod slika, ali sam se toliko iznervirala bezuspješnim pokušajima da uđem u editor, da sad kad su me napokon pustili, više nemam volje za pisanje o kulturi, umjetnosti i povijesti. Jer se ne osjećam više nimalo kulturno. Više mi na pamet padaju neke vrlo nekulturne i nepristojne riječi.
Kad jednog dana osnuju Muzej javnog izražavanja putem bloga, facebooka, myspacea i sličnih medija, blog.hr neće biti prikazan u pozitivnom svjetlu, to je sigurno...)

A večeras nam je Noć muzeja. Ja idem u Arheološki.
Bokte, al sam ja jedna kulturna i kulturnjačka osoba! Samo po muzejima i galerijama hodam.

Ponedjeljak, 25 Siječanj 2010
LJETNO KINO

MAX JURIČIĆ - vokal, ukulele; VLADE MATULIĆ - vokal, klarinet; FILIP PETKOVIĆ - vokal, 3 joja

U zagrebačkom SAX-u: popularnom klubu hrvatskih glazbenika, cjelovečernjim partijem uz živu glazbu benda Ljetno kino (Max Juričić, Vlade Matulić, Filip Petković) u ponedjeljak 25. siječnja u 20:00 sati, publici metropole (i nekim putnicima namjernicima) predstavila su se dva atraktivna projekta jedinstvena na hrvatskim prostorima:

- Utrka 1000 otoka - originalna sportsko-putopisna avantura koja postavlja nove standarde putovanja, novih medija, dokumentarizma i međuotočke suradnje.

- Vanka Regule - kultni festival športa, života i filma,koji već čitavo desetljeće animira, okupira, provocira i oduševljava sudionike, promatrače, medije i organizatore.

Prava zvijezda ovog predstavljanja ustvari je matična luka oba događanja - Sutivan, bračko mjestašce sa nepunih 600 stanovnika, koje je na temeljima intrigantnog kulturno-povijesnog nasljeđa izrodilo i ova dva suvremena projekta, pokretana prvenstveno autohtonim snagama, što ga zasigurno svrstava i među svojevrsne sociološke fenomene.

MLADEN JURIČIĆ MAX okupio je LJETNO KINO ljeta 2009. u Postirama na Braču, sa željom da zasvira u bendu koji može održati koncert i u kokpitu jedrilice i bez struje ako treba.
Maxa sigurno ne treba posebno predstavljati. Azra, Vještice, Šoo-Mazgoon, Gego i Picigin bend, to su njegove "reference"...



Osim “ukulelea“ za bend su trebala još 2 “specijalca“.
Vlade Matulić, vokal, klarinet, inače profesor klarineta, uz sve ostalo svira i pjeva u međuotočkom bandu “Kopito“ i u proširenoj postavi “Gego i Picigin banda“.



FILIP PETKOVIĆ BUKI - na putu od perspektivnog nogometaša do ing.geodezije svira i pjeva u postirskom “Oš-Neš“ te u svakoj prilici gdje se pojavi gitara ili 3 joja (udaraljke).



Dobroj svirci doprinijeli su i ugledni gosti:

Jakša (Kriletić)- Jordes- saksofonist, zabavljač i miljenik publike, upravo svojom odličnom komunikacijom sa publikom osigurava da ga publika, DJ-i i klubovi uvijek žele opet na pozornici.





Ante Prgin Surka, inače bubnjar, ovaj put (odličan) vokal:





I Jurij Novoselić Kuzma na klavijaturama:



I još neki specijalni gosti s dalmatinskih otoka....



(Ovaj post posvećujem jednoj vrijednoj studentici koja se, usred vježbanja derivacija, javila svojoj veseloj (ne)majci u Saxu zabrinutim SMS-om, negdje oko 01.00 sati...)